Design: L.designs.^
On/Off

<	kolovoz, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Two roads diverged in a yellow wood,
And sorry I could not travel both
And be one traveler, long I stood
And looked down one as far as I could
To where it bent in the undergrowth;

Then took the other, as just as fair
And having perhaps the better claim,
Because it was grassy and wanted wear;
Though as for that, the passing there
Had worn them really about the same,

And both that morning equally lay
In leaves no step had trodden black
Oh, I kept the first for another day!
Yet knowing how way leads on to way,
I doubted if I should ever come back.

I shall be telling this with a sigh
Somewhere ages and ages hence:
two roads diverged in a wood, and I --
I took the one less traveled by,
And that has made all the difference.
Robert Frost, The Road Not Taken

*Pretpostavimo da sam tinejdžer. Pretpostavimo da ganjam sreću po svijetu, i da mi zasad, donekle, uspijeva.
*Učinimo te pretpostavke istinitima. Napravimo od njih teoreme.
*I to je zapravo sve što je potrebno znati.





Some say the world will end in fire,
Some say in ice.
From what I've tasted of desire
I hold with those who favor fire.
But if it had to perish twice,
I think I know enough of hate
To say that for destruction ice
Is also great
And would suffice.
Robert Frost, Fire and Ice

linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

seed. koje nadilazi. ;)
paula
nina
luce
black widow
irmo
tear of blood
patriša



Dugo je čekam,
Dušu cvijeta trešnje,
-a brzo prođe.

Sogi

contact me:
icq: 376-652-438
msn: penny_simple@hotmail.com



vas ima

Coldplay Viva La Vida
I used to rule the world
Seas would rise when I gave the word
Now in the morning I sleep alone
Sweep the streets I used to own

I used to roll the dice
Feel the fear in my enemies eyes
Listen as the crowd would sing:
"Now the old king is dead! Long live the king!"

One minute I held the key
Next the walls were closed on me
And I discovered that my castles stand
Upon pillars of salt, and pillars of sand

I hear Jerusalem bells are ringing
Roman Cavalry choirs are singing
Be my mirror my sword and shield
My missionaries in a foreign field
For some reason I can not explain
Once you know there was never, never an honest word
That was when I ruled the world
(Ohhh)

It was the wicked and wild wind
Blew down the doors to let me in.
Shattered windows and the sound of drums
People could not believe what I'd become
Revolutionaries Wait
For my head on a silver plate
Just a puppet on a lonely string
Oh who would ever want to be king?

I hear Jerusalem bells are ringing
Roman Cavalry choirs are singing
Be my mirror my sword and shield
My missionaries in a foreign field
For some reason I can not explain
I know Saint Peter won't call my name
Never an honest word
And that was when I ruled the world
(Ohhhhh Ohhh Ohhh)

Hear Jerusalem bells are ringings
Roman Cavalry choirs are singing
Be my mirror my sword and shield
My missionaries in a foreign field
For some reason I can not explain
I know Saint Peter will call my name
Never an honest word
But that was when I ruled the world
Oooooh Oooooh Oooooh

Azure Ray Another Week
I wake up each morning
Go to work at eight
Come home for dinner
Time to celebrate
So I round up my friends
We made it through another week
We may not have much
But we've got what we need
So we go all night
Until i see his face
Then the party's over
This drink has no taste
He makes me lonely
When he comes around
I tried for years to beat this one down
I've got all my friends
Couldn't ask for more
But he makes me lonely
When he knocks on my door

The Killers When You Were Young
You sit there in your heartache
Waiting on some beautiful boy to
To save you from your old ways
You play forgiveness
Watch it now
Here he comes

He doesn't look a thing like Jesus
But he talks like a gentleman
Like you imagined
When you were young

Can we climb this mountain
I don't know
Higher now than ever before
I know we can make it if we take it slow
Let's take it easy
Easy now
Watch it go

We're burning down the highway skyline
On the back of a hurricane
That started turning
When you were young
When you were young

And sometimes you close your eyes
And see the place where you used to live
When you were young

They say the devil's water
It ain't so sweet
You don't have to drink right now
But you can dip your feet
Every once in a little while

You sit there in your heartache
Waiting on some beautiful boy to
To save you from your old ways
You play forgiveness
Watch it now
Here he comes

He doesn't look a thing like Jesus
But he talks like a gentleman
Like you imagined
When you were young
(talks like a gentleman)
(like you imagined)
When you were young

I said he doesn't look a thing like Jesus
He doesn't look a thing like Jesus
But more than you'll ever know

honey, with or without you. i aint waiting for nobody no more.

Once I wrote to feel that achievement after finishing a piece I was proud of.

Oh, do not get me wrong. It is absolutely fantastic to know that your eyes start tearing when you think of me, and of how soon we will see each other. It is absolutely fantastic, yes. What is not so fantastic is the fact that my darn computer started making those buzzing noises again, as if to remind me that some things never change. What is it that never changes? Well, in my case those would be the same familiar surroundings we grew up with, the same people and the very same events. The routine school day, which makes me extremely depressed once I reach the sofa at 2 p.m. after an extremely long walk in the fiery hot sun. The very same expressions, the boring conversations that seem to extend to eternity, the math class in that shitty-orange painted classroom. The P.E. class, a true suicidal trip, in a sticky, sweaty, old gym painted in all those yellowy blues. The same market every Thursday morning, the same old women smelling of sweat and chicken coops, the same woman on a pink bike. The same darn pair of jeans, the same café, the same two scoops of ice cream.

It’s not that I’m complaining, really. It would be quite unpleasant and utterly boring if all I ever did was complain.

I’m just curious. What’s beyond all this. And how do the other people, without the špagica these ones have followed for years, live.

It works, you know. It really does.

As I said, I’m way past complaining. Right now, what I’m trying to do is to figure out, how the hell is stubbornness being defined as willingness to change and to try new things, when simplicity is to stay put and ‘cling to the mast, spend your whole live living in the past, going nowhere fast.’

I hate my mind. It's always plotting against me.

I need a wakeup call. Now. Yes, now would be a good time for a wakeup call. Too bad my life is not a fucking inn.
Nownownownownownownownow.
The lady at the front desk is not picking up.
What do we do now? Where do we go?

Anyone?

Zvona i voda i žamor stotina glasova. Miris parafinskih svijeća, svježe pokošene trave i novina.
Mislili bi, ne razlikuje se mnogo od mjesta do mjesta. Mislili biste, zvona i voda i žamor stotina glasova nije nešto što se cijeni, nije nešto neuobičajeno.
A što kad vas podsjeća na nešto? Što kad jeste neuobičajeno?
Što kada više nemate izbora, što kada ste zarobljeni u najstvarnijem snu. So vivid and so real.

I like gypsy moths and radio talk
Cause it doesn't remind me of anything
I like gospel music and canned applause
Cause it doesn't remind me of anything
I like colorful clothing in the sun
Cause it doesn't remind me of anything
I like hammering nails and speaking in tongues
Cause it doesn't remind me of anything

The things we lost in the fire are not truly lost. The stories are not true. Often times they are not. Often times people cannot be trusted. Often times you can only rely on your own tricky, tricky mind.

And no, I have not lost it. My mind, I mean.
I got a different version of it now.

living in perfect symmetry. "I am not what I am."

naravno da ćeš se usred sazrijevanja i ponosa na samu sebe nakratko vratiti na početak, to je neizbježno. pitat ćeš se kako je došlo do ovoga, kako si se promijenila, kako je tvoj svijet izgledao prije.
sjedit ćeš na krevetu u posuđenom svijetu u suknji koju nisi obukla već godinu dana i slušat ćeš španjolske pjesme i misliti na tog seksi tipa koji ti ne izlazi iz glave. na seksi tipa koji se ponaša kao starija gospođa u menopauzi, tipa koji ima promjene raspoloženja svakog tjedna. i opet ćeš postavaljati ona pitanja koja si se pitala prošle godine, i pretprošle, i one prije te. opet ćeš mučiti samu sebe priglupim mitovima i stvarima koje ne postoje, već si ih, najvjerojatnije, izmislila, jer se tvoja bujna mašta nikad neće promijeniti. onda ćeš shvatiti da se moraš vratiti natrag u sadašnjost i razmisliti o tome s novog gledišta. s gledišta osobe koja jesi, a ne koja si bila.
shvatit ćeš da nećeš razumjeti svog brata kad bude tvojih godina, makar si obećala sama sebi da hoćeš. nećeš, vjeruj mi, jer već sada zaboravljaš.
ali nikad, nikad, nećeš svoje obrazovanje shvatiti ozbiljnije od privatnih nedoumica. što je u redu. jer si već navikla na to, i prilagodila se.
starija si i stvari više nisu onakve kakvima su se prije činile. nijedna polica nije previsoka, grabiš stvari s onih najviših s obje ruke; više se ne ustručavaš i nije te strah ničega.
osim same sebe.
ponekad će se ona sjena u tvom frontalnom režnju opet probuditi. i ne, nemaš leziju, ništa takvog. samo će ti reći da se moraš ustručavati. da ne smiješ to dirati.
in that case.. just let it go. shun/avoid/disdain.
don't let it interfere with your current being.

apple cinnamon cheerios će u takvim trenucima dobro doći, i karton mlijeka iz kantine. jest ćeš ih vilicom iz zelene plastične čaše i vani će biti mračno i na ekranu će biti nagluplja live emisija ikad. dići ćeš se ujutro, ne očekujući ništa, a vani će sniježiti; prvi ožujak. naslonit ćeš se na stakleni zid i promatrati pahulje koje nisi vidjela čitave godine i prisjetit ćeš se kako je bilo prošle zime. kako si izgubila rukavicu. kako je vruća čokolada bila dobra. a onda će na vrata pokucati On, u kožnoj jakni i papučama. pustit ćeš ga unutra. zagrlit će te. bit će ti hladno, jer mu se s jakne topi snijeg, a ti si još u pidžami. nećeš ništa reći. miriši na hladnoću i pjesme s radija. donio je film. gledat ćete film. naslonit će se na tebe. zaspat će. sjetit ćeš se svega. i znat ćeš sve. ništa ti neće biti jasno.
imaš zadaće. neće te biti briga. napisat ćeš ju...poslije. navečer. samo..još malo. još malo. još malo tog savršenstva.
"you don't have to be on your own."

now the sky could be blue, i don't mind. without you it's a waste of time.

Excuse-moi što ne pišem dugo. :)
Prošao je i Božić i Nova godina i ostala su mi četiri mjeseca amerike. :)
Daklem, prva tri dana zimskih praznika smo Kendra, Sunny (cura iz moje škole, inače iz Berlina) i ja uz povremenu pratnju Cassidy i Hanne Jane provele u Summitu. Summit je veliki shopping centar na periferiji Birminghama. Nije tipični shopping centar na kakav smo svi navikli, nego je otvoren, dućani su razasuti po velikom zemljištu. Najviše vremena smo provele u Belk-u, Sephora-i, Bath & Body Works-u i Urban Outfitters-u. Okej... ready for this?
Belk je nešto slično robnoj kući, osim što je ultra fensi. Prodaju fensi haljine, cipele, donje rublje i šminku. U Belku smo gledale haljine za Winter Formal, školski formalni ples koje je u veljači.
Sephora je veliki dućan u kojem se prodaje samo šminka, parfemi i tome slično.
Bath & Body Works je dućan u kojem se prodaju najmirišljavije svijeće i najbolje kupke, sapuni, kreme, šamponi, pilinzi i još tisuću drugih stvari, uključujući i premekane plišane ovce. :D
Urban Outfitters ima najkul izbor odjeće koju možete zamisliti. Imaju prekul veste, a kako sam ja ovisna o vestama...naravno da sam kupila jednu. Okej, dvije. I majicu.
Za Božić smo se Kendra, Cass, Sunny i ja digle u 7 uijutro i krenule otvarat poklone. Dobila sam iPod nano (žuti)!!, pidžamu, knjige, čokoladu i još neke gluposti. :) Zbilja mi je bilo baš drago!
Nakon tih par dana je došla Naomi, Kendrina najbolja prijateljica iz New Orleansa. Bili smo doma jedan dan i onda smo svi otišli u Orange Beach, blizu granice s Floridom. To je mjesto na plaži, veliko odmorište, s puno zgrada i apartmana. Moja host obitelj ima stan u jednoj od tri velike zgrade (Caribe resort). Stan im je super. Dijelila sam sobu sa Sunny. Prvi dan, čim smo stigli, išle smo se okupati u vanjski bazen i nije nam bilo hladno, a bio je prosinac. Drugi dan smo išle na plažu, skupljati školjke. I ponesle smo si sokove i sendviče, i čim smo krenule jesti, napalo nas je jato galebova, nonstop su letjeli oko nas. Cass i Kendra su trčale po plaži za galebovima i derale se na njih....ali galebovi se nisu baš puno pomaknuli od nas. Cijela plaža je bila puna Portugese Man O'Warsa, mi smo ih zvale manwhores, da, zahvaljujući meni. :D Mali plavi meduza-like stvorovi. Nemoj stati na njih! Nikad! Ikad! I našle smo jednu mrtvu meduzu, pa smo ju poke-ale z štapom od morske trave il nečega. Tako da – smoči noge u Atlantik je riješeno :) .
Jedan od dana provedenih u Orange Beachu smo išle u Build-a-Bear radionicu. I tri šesnaestogodišnjakinje su si kupile plišane prijatelje. Moj se medo zove Edward. I ima prugaste gaće. Kendrin tigar se zove Alice i ima Batman majicu. Naomin medo se zove Bananas i ima vilinsku haljinu. :) (by the way, izgubila sam edwardove gaće. :D)
Za Novu godinu smo kupili tonu vatrometa! Nakon par ispaljenih raketa na plaži, dođe čovjek do nas i kaže nam da prekinemo ako ne želimo platiti kaznu. :( Gledali smo live prijenos s Times Squarea u 11 navečer, zato jer smo mi sat vremena ispred New Yorka. Poslije ponoći smo mi cure ostale same u stanu i... guess what happens next. Plešemo, pjevamo, pijemo šampanjac, trčimo po stanu, Dodo padne, Kendra padne, Dodo popije tabletu jer padne, sasvim slučajno, na glavu. I onda svi odu spavati.
A onda smo se, ubrzo nakon svega toga, vratili natrag. Škola nam je počela tjedan prije nego doma. Prvih tjedan dana je bilo grozno, imali smo testove svaki dan.
Od tada pa do danas sam:
- kupila haljinu i cipele za winter formal
- pila starbucks kavu (i nakon toga jedva zaspala u pola tri ujutro)
- gledala pokemon the movie
- šetala se oko jezera s mojom najboljom korejskom frendicom nakon dva pojedena chocolate chip cookiesa
- išla u kino i gledala Mall Cop i Taken (koji je, by the way, najbolji ekšn muvi koji sam ikad gledala)
- išla kuglati
Prošli vikend smo išli na još jedan shopping trip u Summit. Bilo je šest Korejanaca, jedan dečko s kojim se ne družim previše, ja i Felix. Na kraju smo Felix i ja otišli u California Pizza Kitchen i pretresali dobre stare tračeve s kampusa sat vremena. I onda u taj prokleti Starbucks od čijeg kofeina ne spavam. :D
Danas sam išla s Julie i Benom kuglati i na večeru u Panera Bread, koji je mali restoran/pekara i ima super sendviče. I vozi mene Ben natrag kod moje host obitelji. I zaklela bih se da znam put do njihove kuće. I znam. Ali, promašila sam jedno skretanje, pa smo lutali valjda deset minuta dok nismo našli pravu ulicu. :D Sve u svemu, bilo je dobro. Za tjedan dana je Winter Formal. Moj prvi... formal. Očekujte izvještaj. :)

mmmm...miss it already.

Da se riješim prvog dijela - Sumrak.
:)
Pogledah, uživah. :) Bilo je dobro. Možda malo razočaravajuće, bemu, knjiga je uvijek bolja od filma. Ali svejedno, seksi. :)
A sad bitan dio.

Dvadeset i sedmog jedanaestog je bio Thanksgiving. Provela sam ga kod svoje host obitelji, i još uvijek provodim, jer nije bilo škole od utorka. Bilo je prilično kaotično, kad se sve zbroji, jer je pola njihove obitelji došlo i bilo tu sve do danas. Petnaest bratića i sestrična, tete, strine, ujaci, bake... Neznam ni sama. Većinu vremena smo proveli igrajući Xbox360, ping pong, bejzbol ili američki nogomet. Da, naučila sam pravila. Ne, nisam ekspert. :)
Za sami Thanksgiving smo išli u restoran u kojem je bio dio rezerviran samo za nas, i jeli pravi američki thanksgiving ručak/večeru. Purica, njihovi slatki krumpiri, pire krumpir, umak od brusnice, pita od bundeve... I neznam ni sama kaj sve ne. Sve u svemu... Previše. :) A onda smo se vratili doma i ponovili istu priču ko i prethodnih dana. Xbox i Call of Duty, Halo, Dead Rising i kajsvene, ping pong, filmovi, bejzbol. Jučer je padala kiša i deset rođaka se odlučilo igrati nogomet. Pa sam išla i ja. Kratka majica, kratka trenirka i starke, po kiši u studenom i američki nogomet. Da ne lažem - bilo je super. ;) Uspjela sam čak ukrasti jednu loptu. I čuvati jedanaestogodišnjaka. A dok smo se vratili, četvoro njih se bacilo u bazen. :D Hladni. Bazen. :D
Nakon sušenja, ping pong. Izgubila. Jasno. Al je bilo dobro. Mogla skinut oči s jednog od bratića ne. I žao mi je kaj živi tri savezne države dalje pa ga vjerojatno više nikad u životu nebudem vidla. Al je svejedno bilo.. ono.. experience. Koje mi se svidjelo. :)

I onda, topik tri. Novi ljudi, novi svijet...
Uvijek smo se pitale zašto nemožemo imati super helovin, i onakve kul kuće s vlastitom kupaonicom i onu dasku ispod prozora u svojoj sobi na kojoj sjediš dok pada kiša i pričaš engleski s frendicom na telefon.
Zato jer to pripada drugoj kulturi koja se poklapa s onom koju vidiš na filmskom platnu. I onda dok to napokon dobiješ, dok je nakratko tvoje... Ne vraća ti se doma. Ne zbog materijalizma, nego zbog osjećaja koji ti pruža.
I...stvari se mijenjaju. I moj svijet... Je sužen na moj osobni prostor. Jer je sad sve nestalno. Rastrgana između dva svijeta, onog starog i ovog novog, i ni u jedan ne pripadam potpuno. Za novi sam još nespremna u potpunosti, a stari se mijenja. Kao i ja.

I sada... I to je novo. I drugačije. I mijenja se. A dok se vratim... Hoće li biti očekivano od mene da nastavim gdje sam stala? Ili da se samo uklopim u promjene? I hoću li moći, either one of that?
Neznam. Ali vjerojatno sam manje zabrinuta no što ovo zvuči.
I sad idem spavati.

ballin'. :)

Kasnim. Mda. Sorry. :)
Daklem, happeninzi. Prošli vikend je na rasporedu bio razredni izlet. Daklem, svi 11th graders (nas oko 70-80, pretpostavljam) svi na jednom mjestu. Znači, u petak nismo išli u školu jer je prvi dio izleta bila gradnja, Habitat for Humanity. Išli smo na isto mjesto na kojem sam bila dok sam prvi put išla graditi s Habitatom. Ovaj put su kuće (od papira) bile već skoro gotove, trebalo je samo urediti okoliš oko kuće. A dobri stari instant-Amerikanci se nebudu mučili z sijanjem trave, ionak je već studeni, ne. Onda oni lepo imaju travu skupa s zemljom izrezanu na pravokutnike i mi smo to lepo slagali oko kuće. Mda. Super. Ruke su mi izgledale ko da sam bila na moru tri-četri tjedna. Ali svejedno nam je bilo super, i kolko god kuće bile instant, majušne i... američke, valjda :) drago mi je da sam pomogla. Nakon kaj smo se vratili u školu (oko tri popodne) nismo imali kaj puno raditi, samo bi se potezali po kampusu. Nastavak izleta je trebao slijediti oko 11.45 navečer, ali nas par cura smo bile pozvane na Caseyin rođendan u grad, pa smo, ono, išle. :) Istuširale se, obukle i Alesina mama nas je odvezla do restorana u kojem je trebala biti zabava. Bilo je... super. Imali smo kao i nekog DJ-a, i čokoladnu fontanu s jagodama za umakanje, restoran je bio super uređen.. :) Onda smo se vratile na kampus oko 9, taman na vrijeme za košarkašku utakmicu... koju smo izgubili. :D Al nema veze.
E, a onda smo oko 11.30 krenuli u Trussville Playstation, nastavak izleta. Bili smo tamo od ponoći do pet ujutro. Isprobala sam ono tipično osamdesete rolanje u krug u dvorani, tisuću video igrica, dobila bezvrijedne sitnice za nagradu (kineski jojo, kičasta narukvica, narančasta lopta na napuhavanje i dva bombona) koje i dalje stoje na stolu u mojoj sobi, i Laser Tag. Laser Tag je dosta popularan i svi ga igraju. Ovak to ide: Dobiješ prsluk s lampicama u boji, obično je ili crveni ili zeleni, i podijelimo se u ekipe. Svaka osoba ima jedan laserski pištolj. Ulazimo u zamračenu prostoriju s UV svjetlima (da, Dodo, obuci si sivu majicu koja svijetli, da) i pregradama i mjestima za skrivanje i gađamo suprotnu ekipu.
Naravno, Dodo failed miserably. :D Mislim da su me ubili valjda pet-šest puta u 4 minute.
Ali nekak me nije bilo briga. Super smo se zabavili. I nakon povratka na kampus, oko šest ujutro, nama se nije spavalo. Pa ajmo u IHOP (International House of Pancakes) na doručak. Da. Bilo nas je oko 15. I nakon kaj smo se najeli, vratili (po neznam koji put) na kampus, spavanje. Probudila sam se u pola pet popodne. :D I onda u kino.
Savršen vikend, ak se mene pita. :)
A sutra... Sutra opet idem u kino.
I znate što gledam?
Pogađate?
Ne?
Da?
SUMRAK!!!
jedva čekam.
Ali prije toga – Rave Party at the Hut. :)

rekapitulacija.

Kasnim.
Prvo da krenemo s vijestima koje su ostavile utisak na svježem cementu ljudskog roda.
Obama!
Jučer mi je bilo dovoljno reći samo to, ali danas elaboriram. Šesnaest mi je godina, Hrvatica po rođenju, u SAD-u za vrijeme najvažnijih izbora u povijesti. Četvrtog studenog nisam napisala zadaću i nije me bilo briga. Sjedila sam ispred tv-a i čekala pobjedu either one of them, dok su savezne države malo po malo postajale plave ili crvene. Plavo je prevagnulo i dobili smo novog predsjednika.
McCainov govor nakon proglašenja je bio jedan od njegovih boljih govora, no na svaki spomen Obame publika bi počela zviždati i vrijeđati. Arizona. Upristoji se. McCain je zaslužio moje poštovanje nakon svog govora, više nego nakon bilo koje predsjedničke debate.
Barack Hussein Obama se pojavio na stejdžu u Chicagu. Najviše mi se svidio ovaj dio:

dobra snimka govora:
http://www.dailymotion.com/video/x7b16b_barack-obama-gives-his-victory-spee_news

I zato me smeta dok vidim rasističke komentare tipa:
'If Obama wins the election, can we still call it the White House?'
'It seems that I'm moving to Canada...'
'The south will rise again!'
i my personal favorite, Ku Klux Klan --> 'There will be a race war.'

Let it be, people. Let it be.
Pobijedio je. Povlači vojsku iz Iraka i Afganistana. Ulaže u prirodne izvore energije. Ne gradi nuklearke. Radi na poboljšanju odnosa s Venezuelom. Podržava pobačaj. Daje vam slobodu izbora, mišljenja i govora.

Neznam. Meni je dobro. :)
Idući post o helovinu.

realizam.

Jebote, gledam, eksplozija frešmena na facebooku. Sad ga svi imaju. Uploadaju slike, većinom svoje.

„Da, imam i rozne starke...“
„A,da, jasno.(Bemti, kak sam zaboravila.)“

Dodaju me na friends listu. Većinu zapravo ni ne poznajem. Pitam se – žele li samo da im kraj Friends piše 1,432? Najvjerojatnije. Riječi koje pišu su razvijenija verzija hrvatsko-engleskog slenga nego prije 3-4 godine, da ne kažem – u moje vrijeme. Jer... tek mi je šesnaest. Nekako je iritantno čitati seksističke komentare, koji samo što ne viču Jebote, koja pička ili nešto slično, upućene trinaestogodišnjakinjama koje se furaju na harajuku.
next....next...crne starke, emo stil....next...rozne starke, hardcore hello kitty....next...blještava trinaestogodišnja plavuša sa netrinaestogodišnjački obučenim frendicama, a iza njih oronuli kućerak. Kloštar, Molve Grede, Đurđevac, Ferdinandovac, Budrovac.
Majkomilagdjemestavi. (!)

Pa tko onda nebi poželio hrvatski čaj, neki prastari treš klasik na devedeu s mađarskim titlovima i svoju malu žutu sobu koja nije čišćena tjednima.

Jer, kvragu, odrastamo. Sad sam ja ona koja bude gledala na fazane svisoka. Jer mi se ne sviđa sve to. Djetinjarije, kažem. Nisu bile djetinjarije kad sam ih ja radila. Jer sam bila ja. „Ja nisam bila takva.“

Zaboravila sam gledati u nebo. FYI, plavo je. S oblacima. I suncem.
FYI
IDK
TMR
BTW
OMG
WTF

O moj Bože! Dosta! Dosta!
Zbilja mi sve to stvara buku u glavi.
Nisam primila knjigu u ruke i naučila nešto još od lipnja. A listopad je, jelte.
Nema usmenih. (Eat you.)

Matematika – polinomi.
Onak. Kaj me zezaš?
prosjek - 96

Francuski – les incompetants. Je n'ai pas du problem.
prosjek - devedesetinešto

Povijest – hahahahhahaha!! :D :D
riight.
prosjek – nešto plus

Anatomija – sjedim sa samom. Nije da posebno obraćam pažnju na ploču.
prosjek - devedesetinešto

Engleski – kvragu i život.
prosjek – sedamdeset i nešto, pretpostavljam. inače bih bila u study hallu.
I to je to. Više-manje. Možda manje.

heri poter i edvard kalen.

Claire: Are you going to eat it?
Sylar: Eat your brain? Claire, that's digusting.
:D:D:D:D:D

Valjda... se ništa ne mijenja. :) Osjećam se.. ko i dok sam doma. Previše osjećaja, u svakom slučaju. Ali na to sam već navikla, pa se nekako nosim s time.
Tisuću trepetljikavih nožica ispod grla i još tisuću u glavi. Hipersenzibilnost, osjećaj vjetra na koži, žuto sunce (taman na pravoj temperaturi), pamuk, udaljeni glasovi, paukova mreža i glazba.
Osjećaji.
Tisuće trepetljikavih nožica. Koje se neprestano miču.
Ljubav za svijet.
Zviježđa.
Svijest.
Hands on me.
Hands on me.
Mir. Spokoj. I tisuće trepetljikavih nožica. Izgubljena u svijesnom, izgubljena u snu.
Znam da ovo nema određenog smisla, ali ne mogu izreći dvije normalne rečenice. Možda je zbog pjesme. Možda je zbog sunca. Možda je zbog toga jer me zrelost izdala, pa se sad opet navlačim s osjećajima koji me guše. Iako nemaju razloga za to.

Ali ljudi.. disperzija. Drugi ljudi su staklena prizma za komešanje i bezrazložnost emocija.
Hvala, Kelly, što si sad bila u mojoj sobi. I na glupoj „baaaaaaaaaahahahaaa“ imitaciji Mikea, i na youtubeovskom America's Next Top Model-u. Iako je to najplića emisija ikad. IKAD. :)

Nego... Da. :D
Imali smo Pajamas day prošli petak, bilo je zabavno gledati kako svi čitav dan hodaju u pidžamama. Na nastavu i sve.
Rješila sam se anatomije, matematike i francuskog za neko dogledno vrijeme.
Još sutra mis Šepard i onda sam done za ovaj tjedan.
Imamo produženi vikend. I ja možda idem u Atlantu. :)
Jedvačekam. Molimtebožedaidem. Hvala.

Pusač, kisač, bokač.
Ofce.

monsieur Leclerc... shall we?

Mislim da se danas vraćam onome što sam bila prije ovoga. Nakratko sam bila neko robotirano američko čudo i bez mozga. Zaboravila sam nebo, balone od sapunice, putovanja, čežnju i sanjarenje. Zaboravila sam sve to jer sam napokon dobila nešto što sam dugo željela. I osjećala se ko da nekome dugujem za to. Sve je bilo slika, brzi pokreti izvan mojeg dohvata. Ko ona večer u KC-u. Znate, ona dok smo se vrtjeli na onom vražjem vrtuljku i gledali skejtere.
Ako me svaka ostvarena želja okreće za tristošezdeset, gore je od rollercoastera i tog vrtuljka. I želudac mi se buni.
Danas me ošamutio nevjerojatan koktel osjećaja. U istome trenu sam bila na vrhu i na dnu, najsretnija i najtužnija, najpospanija i najhiper. I odjednom sve vidim drugačije. Odjednom je sve ovo – all about me. Ili je to možda samo ovaj tren (što se u svakom slučaju nadam da nije).
I da, miss Šepard, točka ide van zagrade. Tak su mi rekli prije šesnajst godina, kvragu. Nemreš me sad ebat da sam u krivu.
Iz nekog razloga, strašno me živcira dobiti išarani esej natrag, s jednim čitavim paragrafom prekriženim jer me neka amerikanka uči kako razmišljati na njen način. Jebemu i primjere i camera anglove. Mislim da ti je prilično jasno što mislim kad kažem da mi se više sviđa knjiga nego film. I mučila sam se, ženo, da napišem taj esej. Ne volim kad ti ne voliš moj paragraf pa ga prekrižiš. Samo zato jer je više kreativan nego faktualan (i ne, neznam jel 'faktualan' postoji ko riječ u standardnom hrvatskom jeziku).
creepy old women.
Mrzim kad me plaše čudni ljudi za koje neznam što im se mota po glavi. A ona je jedna od takvih.

Hey there Delilah,
don't you worry 'bout the distance,
I'm right there if you get lonely
Give this song another listen
Close your eyes
Listen to my voice, it's my disguise
I'm by your side

Svi misle da sam čudna. Weird je moj zaštitni znak.
Molim?
Nisam.
Ja sam ja. I nisam čudna. Glupi stereotipi. Niko nema glupe izjave kakve smo mi imali. I niko ne kuži moje asocijacije. I kažu mi: „God damn it, you're fucking weird.“
Pretty strong statement, don't ya think? To be 'fucking weird' or a 'fucktard' just makes me feel more special. And makes me appreciate those soap bubbles even more.
God ding it.
:)
Više nikad neću kupiti majicu koja mi se ne sviđa.
I to je oslobađajuće.

A faks?
Doma.

A posle?
Ko zna.

S kim?
Bogtepitaj.

Budućnost?
Glowing, glimmering and ever-expecting.